Žurim juče da završim tekst za Press RS o lažljivim i do-zla-boga prevrtljivim političarima, a u donjem dijelu ekrana spušten mi sajt "Rolan Garosa". Teško meni, čime se ja bavim, a na televiziji u tom trenutku svešpansko polufinale Otvorenog prvenstva Francuske. 

Virnem, naravno, povremeno, iako znam da će Rafa Nadal da razbije Ferera. Dobar je momak taj Ferer; život posvetio isključivo tenisu; trenira k'o lud, ali Rafi ne može ništa. Ove godine i na ovom turniru pogotovo. Ali znam i to da će do sedme titule u Parizu i jubilarnog pedesetog osvojenog turnira Rafa u finalu imati ogromnu, najveću, ključnu prepreku u momku koji se zove Novak Djoković. 

Ovdje moram da stanem i kratko objasnim otkud novinar koji se godinama bavi suvom visokom politikom u priči o tenisu. Ne, nikako nisam jedan od onih pomodara koji su taj sport počeli da prate zbog ove najsjajnije generacije srpskih momaka i djevojaka (Novak, Tipsa, Ziki, Viktor, Ana, Jelena). Tenis pratim od malih nogu, još od legendarnog Borga, Kris Evert Lojd, Navratilove, Ivana Groznog Lendla, prznice Mekinroa, najboljeg prvog voleja svih vremena Štefana Edberga...Pa onda prve sjajne generacije naših tenisera sa Bobom Živojinovićem na čelu. Sjećam se te odlične Dejvis kup reprezentacije bivše Juge u sastavu Živojinović, Prpić, Orešar. Vodio ih Radmilo Armenulić, a mečeve na televiziji prenosili teniski znalci Mićo Dušanović i Zvonko Mihajlovski. Ponekad i veseli Milojko Pantić, ovaj što je sada u Čedinom LDP-u. Tad su mnogi prvi put čuli za izraze kakvi su brejk, ritern, slajs, spin, drop - šot...

Pa onda generacija Monike Seleš, Štefi Graf, Gorana Ivaniševića, koji je sa specijalnom pozivnicom osvojio Vimbldon, Pita Pistol Samprasa, Borisa Bekera i da ne nabrajam sve velike šampione. 

Dakle, da se ne bavim ovim čime se bavim, bio bih vjerovatno sportski novinar i sanjao da me, jednog dana, moja redakcija pošalje na neki od četiri "mejdžor" turnira. Ono kao ja danas u Bulonjskoj šumi, u prekrasnom kompleksu kojim dominiraju biste četiri francuska teniska musketira, sa šeširom na glavi, pratim 111. po redu Rolan Garos. Ili ja, sa čašom šampanjca i porcijom jagoda sa šlagom na još starijem Vimbldonu, čiji se šampioni vječno pamte. Ili u njujorškoj "Velikoj jabuci", najvećem teniskom terenu na svijetu...

Iz sna me prene alarm u glavi. Ej, ludo, a tekst. Završavaj, ako Boga znaš, Nadal već vodi sa 5:1 u trećem setu! Ako brzo ne raskrstiš sa Lagumdžijom, Čovićem, Tihićem i Radončićem, propustićeš spektakl koji čekaš još od prošle godine. Polufinale Djoković - Federer, ej! 

Napisah, sav sretan, taj završni pasus i poslah tekst u redakciju. Grozničavo tražim daljinski. Nadal ima meč loptu, a ja podmećem jastuke pod umorna ledja. Rafa rutinski završava, a ja čekam najavu Matsa Vilandera za naredno polufinale. Unaprijed znam da će nesrećni Švedjanin, koji je silom prilika počeo da "voli" Djokovića, prednost dati "svom" Federeru. Smješkam se i kažem samom sebi da bih na Noleta u ovom trenutku stavio 100 hiljada evra, samo da ih imam. Toliko sam siguran da će glatko da ga dobije. Tako mi Anabel Kroft, komentatorke Eurosporta, žene sa dobrim nogama i vječito prljavom kosom. 

Kako sam bio siguran? Prosto, ovakav Federer ne može ništa Djokoviću, naročito Noletu koji je glavom, a ne reketom, dobio ono epsko četvrtfinale protiv Conge. Posle tog meča, gledajući francuskog Muhameda Alija sa glavom u rukama, sjetio sam se definicije fudbala po kojoj je to igra u kojoj 22 igrača pikaju loptu i u kojoj na kraju uvijek pobjedjuju Nijemci. Tako je i Conga shvatio da je tenis igra u kojoj dva igrača prebacuju lopticu preko mreže i u kojoj na kraju uvijek pobjedjuje Djoković. 

Kad je Nole dobio prvi set, bilo mi je jasno da sam u pravu. Istina, uplašio sam se kod 3:0 za Rodžera u drugom. Dva brejka, ej. Vratiće Fedeksa u igru kao Congu, a onda može biti opasno. Srećom i znanjem Djokovića nije se desila repriza četvrtfinala. U trećem setu mislio sam samo na to šta će Nole uraditi kad uzme posljednji poen. Hoće li, kao Rodžer prošle godine na istom mjestu, prijetiti prstom ili će na neki drugi, više srpski, način vratiti Švajcarcu milo za drago. Nije to uradio. Jednostavno se sa podignutim stisnutim rukama najnormalnije okrenuo ka svome boksu. Nije bilo valjanja po šljaci, divljanja zbog prvog finala Rolan Garosa...Nole je šampion, kome pobjeda nad Federerom postaje normalna stvar.

Sad, naravno, čekam nedjelju i veliko finale. Kad uključim glavu, znam da Novak teško može da izadje na kraj sa ovakvim Rafom. Kad mislim srcem i kad znam da će Nole pobjedom postati tek treći igrač svih vremena koji je zaredom osvojio sva četiri grend-slem turnira, onda vjerujem da može da ga dobije. Jer tenis, zaista, postaje igra u kojoj na kraju uvijek pobjedjuje Djoković. 

Samo da mi u nedjelju ne zazvoni telefon iz redakcije. Isključiću ga, pa makar novina ne izašla u ponedjeljak!