Šta danas reći?

Kada nas napuste ljudi poput oca Radovana, pa makar privremeno i za kratko vrijeme, kako bi se opet u Gospodu zajedno radovali, zgaze nas dva sveobuhavtna, podjednako jaka, podjednako opravdana i medjusobno protivrječna osjećanja: mukla bol i poriv da se čovjek pojeri Riječi i riječi, da otrgne i uspomenu na oca Radovana od zaborava i svoju muku od te iste mukle tišine. Tako - priznajem, u slabosti ove protivrječnosti - pišem ove redove.

Mnogi će reći ponešto ili mnogo o o. Radovanu, mnogi mnogo više jer su imali čast i blagoslov da više učestvuje u njihovim životima. Ali - i sam o. Radovan nas je uvijek napominjao - ne mjeri se vrijeme i prostor susreta dvije ličnosti satom ni metrom, nego kvalitetom ličnog odnosa. Stoga ne mogu a da ne kažem ono što je u meni od oca Radovana ostalo i što će ostati, pamćenjem njegove autentične ličnosti i djela.

Po onoj Andrićevoj po kojoj za drage i prisne ljude ne znamo kada smo se i gdje upoznali, nego nam se čini da smo ih oduvijek znali i da su oduvijek bili dio našega života, i meni se isto čini za o. Radovana. Ne znam gdje sam ga prvi put vidio ni kako, ali znam da je uvijek, od mojih studentskih dana, kada bih došao kao "gost" na PBF u Beogradu, imao lijepu riječ i nenamješten, iskren osmjeh za mene. Kasnije smo imali brojne prilike da se srećemo: svaki put bi o. Radovan plijenio svojom ljudskošću, otvorenošću, on je prosto razoružavao jednom nepatvorenom bliskošću koja je toliko odudarala od megapolisne otudjenosti i društvenog solipsizma.

O. Radovan nije okupljao "duhovnu djecu". Mnogi su se okupljali oko njega. On je bio najbolji primjer da jedan autentičan bogoslov i sveštenik, samom autentičnošću, prisutnošću, životnošću, može da više privede Crkvi nego divizije kvaziduhovnika i pentikostalaca sa pravoslavnim čipom. U o. Radovanu su autentičnog sveštenika i hrišćanina podjednako vidjeli (ukoliko su, naravno, samo željeli da vide) i predstavnici "ultra" urbane, drugosrbijanske "elite" i "malogradjanski intelektualci" i prost, radan, vrijedan i pragmatičan puk. U vremenima kada su se sve javne ličnosti (što je on, bez sumnje, svojom harizmom odavno postao), on je komentarisao bez pristrasnosti i bez favorita, bez bljutave želje da se dopadne po svaku cijenu i bez religijskog autizma, bez šminke ali i bez otrova.

O. Radovan je bio profesor. Moram sa ponosom reći: čovjek koji je i meni, kao potpisnik izvještaja o docenturi, podario blagoslov i blagodat da to budem. (U neku ruku, i profesura se, kao i svaka služba - crkvena, vojna ili medicinska - uspostavlja kao linija nasljedja. Zato sam toliko ponosan što je u toj liniji u mom slučaju učestvovao i o. Radovan). Znamo svi šta je predavao - uvod u bogoslovlje, koje je za njega bilo: uvodjenje u život. Jer: nije trebalo puno da u njegovom prisustvu svima nama postane jasna ova identičnost bogoslovlja i života, jasnog, punog, nepomućenog iluzijama, floskulama i ideologijama. O. Radovan je predavao uvod u život.

Sada se - ma koliko da je nama teško što je tako - uputio ka Onome u čije nas je stope uvodio. I hvala mu na tome.