Na raskrsnici.

Sjećam se mog prvog dužeg boravka u Njemačkoj. U to doba, kao diplomac teologije, bio sam na jednoj od "raskrsnijih" raskršća: da li otići ili ostati? ako otići: gdje i zašto upravo tamo? Da  li je tamo moguće ponijeti nešto tamo ili donijeti ovdje, a da nije u pitanju ljuta paprika ili polovan auto? Baš tada je došla Njemačka, ne kao prohod, nego kao bivanje tamo. Prelijepi gradovi, oni gradovi u kojima su, kao što reče Andrić,  stvari umirale prirodnom smrću, u kojima su zidovi i stepenice uglačani milionima generacija, gradovi u kojima su i bombardovanja bila mekša i površnija (naravno, ne govorim o Kelnu i Drezedenu). Autobus dolazi na vrijeme. Moji dokumenti, predati u Sarajevu, dočekali su me u studentskom domu. Tamo me dočekala i kartica uz koju je postojanje tamo lakše. Dočekao me i plan aktivnosti, detaljan,  jasan i tačan kao sve u toj divnoj zemlji.

Sve to prija ali samo do jednog momenta: onog momenta koga nema u tom planu i u toj kartici. Sjećam se kada sam prvi put poželio da popijem pivo sa prijateljem iz učionice, Diterom. Diter je, inače, sjajan drug: otvoren i ljubazan, kao najveći dio Nijemaca koje sam upoznao. njihova poslovična "hladnoća" je za mene bila jedna uljudnost, princip nemješanja u ono što ja sam ne ustupim kao predmet razgovora. Ipak, tog ponedjeljka kažem ja Diteru.

"Hajdemo na pivo, baš imam šta da ti kažem."

Diter pogleda svoj rokovnik: "Naravno, idemo. Večeras u 9? Stammtisch?"

"Ne", kažem ja, "hajde da večeras radimo zadatke, a sad da odemo na pivo."

"Ali zašto? Pa večeras idemo na pivo?"

"Ali mi treba baš sada"       

Diter se samo ljubazno nasmijao i kulturno mi objasnio da se vidimo večeras. Nisam otišao. U 9 sam već bio neko drugi.

Jedva sam čekao da se, poslije 2 mjeseca kontinuiranog boravka u Njemačkoj, vratim kući.

Sjećam se mog prvog susreta sa Grčkom (ako izuzmemo turističke boravke koji su, poput izlaska petkom, napravljeni da vidite samo ono što zemljaci i djevojka žele da vidite). Prvo što mi se desilo nakon ulaska u Evzoniju (da li je baš uvijek nome - omen?) jeste da nas je vozilo grčkih tablica preteklo sa desne strane manijakalnom brzinom. Zatim Solun: scene kao iz "Žikine dinastije" - žena parkira auto ispred hotela tako što odbojnicima prvo "razmakne" već parkirana vozila, pa ga onda, mrtva `ladna, ostavi tu. U to doba se u Solunu pravio metro, pa je metalnim ogradama sužena njegova centralna saobraćajna vena, umjesto četiri, trebalo je da se vozi samo dvijema trakama. Trebalo je, ali nije, jer grčki vozači su i dalje vozili kao da se ništa nije desilo, samo su se mimoilazili "za dlaku", a često i "bez dlake" (kad se ne mimoidju za dlaku, psuju bez dlake). Prelijepo je bilo u Solunu, osjećaš da tim gradom struji život sam. Doduše, po principu neodredjenosti: bilo koji Grk se može naći na bilo kom mjestu u bilo koje vrijeme i što više poznajete mjesto, manje ćete poznavati brzinu kojim se kreće (i obratno).  Haos je zaista prirodno stanje svijeta,.. ili bar Grčke.

Skratio sam boravak u Solunu. Imam ja svoju dozu haosa.

Ostao sam ovdje. Možda po onoj Kavafijevoj da "drugi grad nećeš naći, ma gdje da odeš ovaj će te grad pratiti". Meni je to prije iskustva inostranstva zvučalo fatalistički. Sad razumijem. Ja imam svoje koordinate postojanja, svoj omjer sistema i haosa, uredjenosti i neposrednosti. Da, nebrojeno puta se iznerviram što je kod nas aljkavo i traljavo, što forma guši suštinu, što su institucije tu da ti zagorčaju a ne olakšaju život (ili se bar meni tako u tim momentima čini). Prija mi da odem s vremena na vrijeme u Njemačku, da osjetim zaštićenost redom. Ali, samo dotle dok ne osjetim koliko je poredak zamjena za život. Možda preduslov, ali i zamjena. Idem i u Grčku, šta bismo mi bez nje, bez tog ludila neposrednosti, bez te nesputane životnosti mediterana i Pravoslavlja? Ali samo za promjenu jer se u haosu ne može postojati, a da ne postaneš haos sam. A to ne želim.

Zato sam ovdje.

Kao što reče naš sjeverni sunarodnik, lužičko-srpski pjesnik Beno Budar, mi nemamo štošta što drugi narodi imaju

"...Ali mi imamo naš komad zemlje,
i u njoj naše korijene,
Tu nam je dom,
Tu raste nam hljeb,
tu je dedin grob."